Zlatnih pedeset godina

Ivanka i Milan Bolčević, naši mještani i dragi članovi Udruge umirovljenika  ovih su dana imali izuzetan razlog za slavlje. Naime, u Lovačkom domu općine Čepin, u krugu svojih najbližih i prijatelja obilježili su pedeset godina braka – Zlatni pir a zavjete su izmjenili u crkvi sv. Trojstva u Čepinu.

Vrijedan je to jubilej, pedeset godina zajedništva u dobru i zlu ne doživi svatko, tim više što se današnji brakovi baš i ne mogu podičiti tolikim trajanjem.

Ivanka i Milan svoj „fatalni“ i sudbinski susret imali su davne 1968.godine na projekciji filma u Čepinu gdje su oboje živjeli u to vrijeme. Ljubavi ne treba puno, ako je „to ono nešto“ a znali su da je. U 1969. već su bili vjenčani.

U Čepinu su živjeli svega tri mjeseca a onda se ukazala prilika za odlazak u inozemstvo, u Njemačku i oni su je iskoristili. Punih 48 godina vrijedno su radili, Ivanka kao dostavljač u bolnici a Milan kao tesar i armirač. Godine su prolazile, bilo je i tuge i radosti ali oni su znali da će se ipak jednog dana vratiti – jer dom je tamo gdje je srce.

Oboje vole putovati i družiti se, to su radili i dok nisu bili u mirovini, to rade i danas uživajući u svakom danu, u sitnim radostima, šetnjama s prijateljima, na kavi.

Žive u svojoj obiteljskoj kući u Čepinu, Ivanka svakodnevno  u obilasku vrta, cvjeća i voćnjaka a Milan kao „dežurni“ pomogač u svemu što treba oko kuće.

Vrijedne i složne ruke svoj su okoliš učinili mjestom gdje se svako osjeća ugodno i  dobrodošlo.

Ponosni su roditelji dvije kćeri Ankice i Klaudije a četvero unučadi je uvijek spremno barem na kratko posjetiti baku i djeda.

Naši Bolčevići (kako mi to u Udruzi volimo reći) su i veliki humanisti i dobrotvori. Uvijek aktivni i za pomoć spremni kad god je potrebno. Njih se ne pita da li mogu – oni uvijek mogu.  Ako treba prevesti, ako treba kupiti, ako treba pokloniti. Kod  njih je izreka „bolje davati nego primati“ našla svoj puni smisao.

Dragi naši Bolčevići, od srca vam čestitamo ovaj vrijedan jubilej.