„Ajmo curice, ajmo dječaci“ kaže Bijelo dugme a kažemo i mi, članovi Udruge umirovljenika općine Čepin i po tko zna koji put krenusmo put Bizovca, naše omiljene destinacije, naše „banje svih banja“ i naše poslijepodnevne razbibrige.
Desetak dana kupanja u svim mogućim bazenima, masiranja i lupkanja u raznim jakuzijima, gljivama, valovima i sličnim čudima a, naravno, i „natapanja“ u nadaleko poznatoj termalnoj vodi čini „pravu stvar“ za prosječnog umirovljenika. Tu je i nezaobilazno pretresanje svih mogućih tema počevši od klasično „nikakvih mirovina“ preko „onih lažova u vladi“ pa do ovogodišnjeg uroda šljiva, kajsija i ostalog voća a i povrća.
Naravno, na dnevnom redu su i nezaobilazne teme svih mogućih boleština i načini liječenja gdje je Bizovačko lječilište jedan od favorita za pomoć bolesnim kostima ruku, ramena ili već prema potrebi bolesnika.
Mi, umirovljenici smo čudna bića. Odrasli, a opet djeca, znatiželjni, otvoreni i vrlo humani. Zato se najbolje i slažemo s malenima.
A oni to, naravno, znaju. Uz omiljeni sladoled ili sok nezaobilazne su igrarije u bazenu s valovima, smije se unuka ali i baka, vježba u vodi unuka ali i baka i tako sreća pršti i razlijeva se na sve strane. I tko to može platit?
Tu je i ekipa za kavu – red kave, red razgovora, red smijeha, red uzdisaja….
O bazenu za „masiranje svih mogućih mišića i bolnih mjesta“ ne treba trošiti puno riječi. Treba se naoružati strpljenjem i pokušat se „ubaciti“ među dvadesettri „komada“ koji su se uredno u obliku sardina poredali uz rub bazena čekajući spasonosno puštanje vode pod pritiskom. Koja sreća!
I tako prolazi vrijeme. Ili ne prolazi – prolazimo samo mi, a vrijeme stoji i promatra. Sve nas.
Naša Bizo-banja. Gdje je „sve po mom“. Barem na kratko, barem danas. A sutra? Nećemo misliti o sutra – sutra je ionako novi dan.
