UMIROVLJENICI – VRSTA KOJOJ MALO TREBA

Opet smo kuhali. Četvrtak je dan za takve aktivnosti. Mnogi su govorili da je rano, da se ljudi boje, da nas neće biti dovoljno i slične „bedastoće“ ali dvorištem naše Udruge ipak se širio ugodan miris čobanca dok smo pripremali stolove i tanjure za naše članove, dok je majstor glazbe u svoj „čošak“ stavljao zvučnike i klavijature a majstor od čobanca, naš „chef“ Ante dodavao završni „touch“ punom kotliću.

Bilo je vruće, ma šta vruće – bilo je užasno vruće, izabrali smo vrhunac toplotnog vala (kako to kažu meteorolozi), ali 36 stupnjeva je kamilica za umirovljeničku vrstu koja je jedva dočekala malo domaćeg razgovora, malo razmjene lokalnih i globalnih informacija, malo smijeha koji se itekako i vidi i čuje – s maskom se ne vidi i ne čuje ništa, a o plesu ne treba trošiti riječi.
Dakle, „razgovor ugodni naroda slovinskog“ je potrajao, ukusnog čobanca a potom i gužvare je bilo dovoljno za četrdesetak gladnih i manje gladnih, ali svakako raspoloženih umirovljenika, navratio je i naš načelnik gospodin Tonkovac i „ekipa“ i – eto – šta nam više treba?

„Hoćemo li ponoviti ?“ – pitaju članovi.

Naravno.